Na Lastovu nema ništa, 

kažu oni koji prolaze brzo, koji traže znakove, planove i razloge, 

oni koji žele znati unaprijed što će dobiti i kada će točno sve početi, jer ovdje ništa ne počinje na vrijeme koje se može zapisati i ništa ne završava kada bi trebalo, nego ostaje malo duže, kao svjetlo koje se zadrži na stolu i kad se više ne vidi sunce.

Ovdje se dan ne dijeli na obaveze nego na trenutke, na mirise koji dolaze iz kuhinje bez najave, na tišinu koja nije prazna nego puna, na čekanje koje nije gubitak vremena nego jedini način da se nešto zaista dogodi, jer

ovdje se ne žuri ni kad bi se moglo,

i ne ubrzava se ni kada bi to bilo lakše,

nego se stvari puste da budu onakve kakve jesu, da se razviju bez pritiska, da večer dođe sama od sebe, bez poziva, bez najave, kao da je oduvijek bila tu i samo je trebalo sjesti i primijetiti je.

I tako, dok se čeka nešto što nema ime i nema točan trenutak kada počinje, počnu se primjećivati sitnice koje inače prolaze nezapaženo, način na koji se čaša drži u ruci, kako se stol polako puni bez plana, kako razgovor dolazi bez pitanja i ostaje bez razloga, i kako sve to zajedno postane dovoljno, i više od toga, i baš onoliko koliko treba.

I nitko ne pita što dolazi sljedeće, jer nema sljedećeg koje treba stići, nego samo ono što već jest, i što se ne može ponoviti, i što nije zapisano nigdje osim u tom trenutku koji traje malo duže nego što bi trebao, i baš zato ostaje.

Kažu da ovdje nema ništa.

Možda zato neki dolaze.

I možda zato, kad odu, ne mogu točno objasniti što su dobili, ali znaju da nije bilo malo.

Jer.. ovo je večer koja se ne planira …